Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

Brojni su oblici zlostavljanja djece

Prijavite i sumnju na zlostavljanje

Od oko pet tisuća djece koja se godišnje nađu u postupku zbog zlostavljanja čak polovica njih su žrtve zlostavljanja u vlastitoj obitelji, tvrde iz Ureda dječjeg pravobranitelja. Najnovija istraživanja u Europi pokazuju da je seksualno zlostavljano svako peto dijete, a u Hrvatskoj je 18,1% djece u djetinjstvu doživjelo neki oblik seksualnog zlostavljanja. Ovih nekoliko podataka navodi nas na potrebu da se o problemu zlostavljanja djece kaže poneka riječ.

Pod pojmom zlostavljanja podrazumijevamo postupke roditelja - djetetovih skrbnika ili drugih osoba kojima se djetetu nanosi tjelesna ili emocionalna bol ili ga se toliko mnogo zanemaruje da je ugroženo njegovo emocionalno zdravlje i tjelesni razvoj.

U suvremenoj sociološkoj i psihološkoj literaturi obično se razlikuju četiri oblika zlostavljanja: tjelesno, emocionalno i seksualno zlostavljanje te zanemarivanje.

Tjelesno zlostavljanje djece razumijeva namjerno ozljeđivanje ili nastanak ozljeda zbog nedostatka nadzora. Nanesene tjelesne ozljede najčešće su prolazne, a ponekad ostanu trajni ožiljci. Pokazatelji ovog zlostavljanja su vrlo evidentni. Uobičajeni znakovi tjelesnog nasilja nad djecom su modrice, opekline, prijelomi te oštećenja kože. Zbog nanijetih povreda dijete se žali na bolove ili se kreće s poteškoćama.

Emocionalno zlostavljanje najteže je definirati. Pojavljuje se u mnogim životnim situacijama. No, može ga se definirati kao stav ili postupanje roditelja (drugih osoba) koji znatno utječe na emocionalni razvoj djeteta, koji se prije svega ogleda u razvoju djetetove slike o sebi. Ovaj oblik zlostavljanja često je praćen nerazumno strogom disciplinom. U širem kontekstu emocionalno zlostavljanje odnosi se i na neiskazivanje ljubavi i pažnje roditelja prema djeci. Pokazatelji ovog zlostavljanja često se očituju u poremećajima govora, tako da dijete govori nerazgovijetno, tepa, zamuckuje ili se dogodi regresija na govorne oblike u ranijem razvojnom periodu. Prema svojoj okolini dijete može iskazivati pasivnost i posvemašnju nezainteresiranost ili, suprotno tome, agresivnost. Agresivnost se osobito lako uočava u školskoj sredini, ali se ona može pojaviti i kao agresivnost u obitelji i u zajednici (ulici). Takva djeca sklona su delinkventnom ponašanju.

Seksualno zlostavljanje odnosi se na slučajeve u kojima odrasla osoba prisiljava dijete na seksualne radnje. Odrasla osoba koristi dijete za zadovoljenje svojih seksualnih potreba. Djeca se mogu seksualno zlostavljati od najranije dobi. Ponekad se može naći poderano, zamrljano ili okrvavljeno donje rublje. Ako je seksualno zlostavljanje dovelo do spolnog odnosa pojavljuju se proširenje anusa ili vagine, krvarenje iz genitalija te ožiljci. Dijete se žali na bolove ili svrbež u području genitalija, s mogućim problemima pri hodanju i sjedenju.

Stalna glad koja dovodi do mršavljenja, neprikladna odjeća koja uzrokuje pojave promrzlina i prehlada te higijenska zapuštenost, koja je uzrokom gljivičnih i bakterijskih bolesti kože, lako su prepoznatljivi pokazatelji zanemarivanja. Okolina uočava da je dijete prepušteno samo sebi te da postoji stalan nedostatak nadzora.

Djeca koja odrastaju u stresnim okolnostima u znatno većoj mjeri pate od psihosomatskih simptoma, kao što su glavobolje, trbobolje, teškoće sa spavanjem i problemi s jelom. Zlostavljena djeca često imaju emocionalne poremećaje, agresivno i impulzivno ponašanje. Depresivnost s jedne, i agresivnost, s druge strane, ometaju normalne odnose s drugom djecom i učiteljima. Teškoće u koncentraciji otežavaju učenje i praćenje nastave te rezultiraju školskim neuspjehom.

Zlostavljanje je složena i višestruko uvjetovana pojava koja se razvija na različite načine i ima raznolika obilježja. Kad postoji zlostavljanje, u dodir s obitelji dolazi nekoliko skupina stručnjaka. Stoga je nužan multidisciplinarni pristup društva u cjelini i njegovih institucija nadležnih za odgoj, razvoj i skrb mladih. To se odnosi na odgojno obrazovne institucije, zdravstvene ustanove, centre za socijalnu skrb, vjerske ustanove, prekršajne sudove i državna odvjetništva za mladež.

Multidisciplinarnim pristupom u rješavanju ovog kompleksnog problema smanjila bi se učestalost zlostavljanja djece. Potreba za suradnjom proizlazi iz složenosti problema i potrebe za cjelovitim pristupom, u kojem su isprepleteni psihosocijalni, medicinski i pravni aspekti problema. Razmjena informacija između pojedinih ustanova i skupina stručnjaka te policije je nužna u ranom prepoznavanju, prevenciji i suzbijanju zlostavljanja.

A kakva je uloga svakog od nas kad se radi o zlostavljanju djeteta? Nesumnjivo, svatko ima obavezu prijaviti sumnju na zlostavljanje. Nije na nama da dokazujemo da se ono doista dogodilo. Dovoljno je priopćiti sumnju na zlostavljanje. Na stručnim službama je da utvrde činjenice i izvuku dijete iz ruku zlostavljača.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)