Niste korisnik? Registrirajte se..
Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius Sve manje se pišu i šalju pisma, dopisnice i razglednicePoštar i dalje zvoni dva putaPotvrda da se sve na svijetu mijenja je i promjena naših stavova prema poštarima, nekada rado viđenima. Sjećam se poslijeratnih godina (onih nakon Drugog svjetskog rata) kada su rijetki primali pisma ili razglednice. Kad bi poštar pokucao na vrata stana ili pozvonio, kod onih rijetkih koji su imali kućno zvonce, ukućani su mu s veseljem otvarali vrata i ponosno, pred očima radoznalih susjeda, preuzimali pošiljku. Osobito ponosni bili su oni kojima su pisma ili paketi stizali od rodbine iz dalekih zemalja. Nas djecu više od sadržaja zanimale su neobične poštanske marke, a još više sadržaj paketa. Svi ukućani s veseljem i velikom pažnjom okupili bi se oko stola i čekali da im se pročita poruka iz pisma, a djeca su nestrpljivo čekala da roditelji otvore paket i počnu iz njega vaditi sadržaj. A kad bi stigla razglednica s nekog od rijetkih putovanja, dugo se čuvala unutar stakla vitrine kako bi podsjećala na prijatelja ili bliskog rođaka koji je imao sreće vidjeti neki drugi kraj. A promatrajući razglednicu i mi smo na neki način bili sudionici djelića onoga što je on doživio i o čemu nam je pisao. Najčešće i najjeftinije bile su dopisnice. Danas mladi vjerojatno niti ne znaju kako izgleda dopisnica i ne razumiju kako je bilo moguće da netko sasvim otvoreno piše. Sadržaj je mogao svatko pročitati pa su i poruke tako poslane bile više formalne, a manje intimne i povjerljive. Bilo kako bilo, ljudi su s veseljem dočekivali poštara pa kad bi ga ugledali na ulici znatiželjno propitivali ima li danas nešto za njih. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća poštarsko zvanje još uvijek je bilo vrlo cijenjeno. Ljudi su, osim pisama i paketa, počeli dobivati preko pošte svoje zasluženo stečene mirovine. Sve više ljudi odlazilo je u mirovinu stečenu u novoj državi i s veseljem je svakog prvog u mjesecu čekalo svoga poštara koji im je nosio novac. Nije se tada nosio odrezak od mirovine, već je poštar donosio čitavu mirovinu. Bila je to velika odgovornost poštarske profesije. U torbi bi početkom svakog mjeseca nosio velik novac namijenjen za isplatu mirovina. Poštari su tih godina bili meta pljački i razbojstava. Bili su primamljiv i unosan cilj napada razbojnicima. Tih godina nisu ni poštari loše prolazili. Nerijetko su od umirovljenika dobivali napojnicu. Kad se s isplate gotovine prešlo na donošenje odrezaka od mirovine društveni ugled i položaj poštara bio je umanjen. No, i dalje su ljudi s veseljem dočekivali poštara, jer im je donosio pisma ili pošiljke. Kako bi se zahvalili svojim poštarima na dobrim vijestima koje su im donosili tijekom godine ljudi su ih često krajem godine nagrađivali. Razvojem informatičke tehnologije pisanje je kao oblik međuljudske komunikacije znatno izgubilo na svom značenju. Ljudi su počeli sve manje pisati pisma, dopisnice i slati razglednice. Sve više se koristila brzina i niska cijena internetskih poruka, kao i onih poslanih mobitelom. Značaj poštara u svakodnevnom životu naših građana znatno je umanjen. Gotovo da poštari ne donose dnevno nikome ni jednu poruku prijatelja ili rođaka. Ali, to ne znači da ne donosi pisma. Samo sada ta pisma nisu ona željno očekivana od najdražih. To su obično pisma upućena od državnih represivnih organa koji ljudima šalju neka rješenja ili kazne. Kaže mi moj poštar da je nekada mjesečno donio dva, tri rješenja o ovrsi, a danas ih raznese mjesečno nekoliko stotina. Ljudi više ne gledaju na poštara s veseljem niti ga tako iščekuju. Izbjegavaju susret s njim, jer bi im nenadano mogao uručiti neko rješenje koje je za njih nepovoljno. Zatvaraju se u svoje stanove i na zvonjenje ili kucanje više ne odgovaraju. Uzalud poštar i dalje zvoni dva puta, nitko mu ne otvara, kao da je on kriv za lošu poruku koju nosi. Danas poštar više ne raznosi mirovine, osobito ne na stari način – u gotovini. Mirovina, tko je ima, i ma kako bijedna bila, stiže preko banke pri kojoj svaki umirovljenik ima otvoren tekući račun. I tako danas nitko više ne piše prijateljska pisma, nitko ne šalje razglednice, nitko ne prima pakete iz inozemstva, nitko više ne prima mirovinu na ruke. Što je preostalo našim marljivim poštarima? Raznošenje ovrha i raznoraznih nepovoljnih rješenja. A uskoro će početi nositi i rješenja o novom porezu i nametu na nekretnine. Ljudi će ih još više izbjegavati, zatvarati im vrata i ne prazniti svoje poštanske ormariće. A poštari iz te kože nikamo ne mogu. Negativnu ulogu koja im je danas nametnuta u našem društvu ne mogu izbjeći žele li zadržati svoj posao. A posla je kod nas ionako malo i sretan je onaj koji radi, a još sretniji onaj koji prima svakog mjeseca plaću. A za sada su naši poštari te sreće da plaće primaju i da im poslodavac uplaćuje sve obaveze prema državi. Pa bolje biti i omražen u društvu, nego nezaposlen i gladan. I tako je u samo pola stoljeća ugled i uloga poštara u našem društvu promijenjena iz temelja. Nadajmo se da tu nije kraj priče i da će se odnos prema njima ponovno promijeniti. Samo treba pričekati kojih dvadesetak godina. Hic!
|
Arhiva 2012
2024202320222021202020192018201720162015201420132011201020092008200720062005200420032002 |