Mile Vranešia
ŽUMBERAEKE CRTICE
Ne prodavati ono što su nam namrli preci
I Bogu je stalo do Zemlje
U žumberačkim brdima pao je snijeg. Zima polako dolazi, blagdan Isusova rođenja je pred nama. U Lijepoj našoj polako se stišava govor o sudovima, pravdi, nepravdi, Haagu, generalima... Nije ponestalo domoljublja, ali sada sve više i više ponestaje životnog optimizma, jer programeri beznadnosti sve sofisticiranije ulaze u živote ovog naroda. Za beznadnost je dovoljno da se čovjeku ne pruža mogućnost zaposlenja, a time i materijalne nagrade za uloženi rad, bilo fizički ili intelektualni.
Iznenadio sam se kada sam u jedinom katoličkom tjedniku u Hrvatskoj pročitao doista radosnu vijest da je u sklopu Katoličkog fakulteta u Osijeku otvoren semestar o biblijskom vrednovanju zemlje kao Božjeg dara. Nositelj katedre je mr. Đurica Pardon, a njegov postdipomski rad nosi naslov "Zemlja: kao dar, kušnja i zadatak – Biblijska teologija zemlje u Knjizi postanka 1-11". Iz opširnog, vrlo interesantnog i poučnog intervjua, poslužit ću se u ovoj kolumni jednim manjim dijelom. Možda nekom posluži za promišljanje.
"Ne samo u povijesti, i danas se vode ratovi za zemlju, točnije za njezino bogatstvo u obliku nafte, vode, rudnog bogatststva, šume. Rat je uvijek izraz nasilja i želje za vlašću: biblijsko poimanje mira i blagostanja uvijek upućuje na suradnju, na život koji je uvijek i na korist drugima, na korist zemlji i ljudima. Blagostanje je posljedica suradnje, a ne vladanja i iskorištavanja. Knjiga Postanka govori o zemlji kao o suradnici u življenju čovjeka. Blagostanje može čovjek postići jedino ako sa zemljom surađuje i živi njoj na korist, čuva je i obrađuje, radi toga jer u njoj prepoznaje vrednotu bez koje njegov život ne bi bio održiv, sretan, zdrav i blagoslovljen. Blagostanje i mir uvijek su plod suradnje čovjeka, zemlje i Boga. Bog je vladar i vlasnik zemlje i čovjeka. Zato je otuđenje od zemlje i gubitak veze s njome čovjeku istovjetno gubitku izvora života i životne snage. U Hrvatskoj se sve više govori o tome kako ćemo, ako želimo blagostanje, morati prodati svoju zemlju. Prodaja zemlje, gledano biblijskim očima, prodaja je samoga sebe, svoje osobnosti, svoga života, svoga identiteta. Zemlja se može iznajmiti, ubirati korist od njezinih plodova koji su nastali radom nekog drugog, ali nikako prodati. Ono što se može prodati samo je zemljin urod, ali zemlja nije na prodaju. Ona je baština koju ostavljamo svojim potomcima. Onaj koji prodaje zemlju, prodaje izvor svoga života. Biblija donosi iskustvo izraelskog naroda na pouku svim narodima pa tako i našem hrvatskom narodu, nama osobno. Nismo toliko siromašni da bismo morali prodavati zemlju. Zemlja se prodaje posljednja, njezina cijena je neprocjenjiva, njezina se vrijednost ne mjeri i ne usporđeuje s drugim blagom i imanjima, nju novac ne bi smio ni mogao kupiti. Danas, kada se i zemlja smatra robom kojom se trguje i koja se može unovčiti u svijetu u kojem su sve vrijednosti relativne i plative, u svijetu u kojem novac ima veću vrijednost nego zemlja, nije čudo što ljudi gube stav o vrijednsti zemlje kao najvećeg i neprocjenjivog imutka. Današnji čovjekov odnos prema zemlji predstavlja gotovo sve suprotno od onoga što preporučuje Knjiga postanka. I stoga nije čudo što si danas, iz različitih interesa, ne samo financijskih, dopuštamo prodati svoju zemlju pripadnicima drugih naroda, da oni njome vladaju, a mi da im na toj istoj zemlji privređujemo svojim radom."
Bio sam slobodan našim čitateljima prenijeti ovaj dio razgovora s uglednim profesorom, jer pretpostavljam da mnogi ova razmišljanja nisu pročitali te nisu imali priliku ovako eksplicitno čuti poruku o važnosti zemlje, koju nam namriješe naši časni prehodnici svojim znojem, žuljevima, a često puta i potocima krvi. A mi se tako nihilistički odnosimo prema tom Božjem daru.
Predbožićno je vrijeme, u kojem možemo razmišljati o tome koliko je Bogu stalo do zemlje kada se i druga božanska osoba usudila stupiti na tu dragu majčicu Zemlju.
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)