Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

O zatvaranju zlatarskih radnji i otvaranju trgovina za otkup zlata

Otkup zlata – osiromašenje naroda

Kada sam prije desetak godina odlazio u Dubravu u zlatarnu moga prijatelja Laze, nailazio sam gotovo redovito na gužvu. Ljudi, osobito žene, tiskale su se oko ustakljenog pulta i proučavale izložene primjerke zlatnog nakita. Druge su pak ogledavale primjerke zlatnih lančića, prstenja, kopči, privjesaka svih oblika, debljina, uzoraka i težina u posebnim kožnim torbicama koje su bile obložene crnim plišem kako bi se istaknula ljepota svakog primjerka koji je bio na ponudu. Nije Lazo mogao sam poslužiti sve mušterije, a bilo je i opasno da netko neprimjetno otuđi koji vrijedan komad nakita. Stoga je zaposlio još dvojicu svojih rođaka, koji su po čitav dan bili u trgovini i bili na usluzi brojnim kupcima.

Istim poslom dolazio sam i ja u tu dobro opremljenu trgovinu zlatnim nakitom. Uvijek je nekomu trebalo nešto pokloniti, nekoga obradovati, nekomu pokazati koliko ga poštujem i volim. Premda sam kao prijatelj dobivao odabrani komad nakita povoljnije, ponekad i na otplatu, činilo mi se da zlato nije skupo. Gotovo da si je svatko mogao priuštiti poneki komad zlatnog nakita. Ne mislim da je bilo moguće lako kupovati skup nakit s dijamantima koji su imali više karata. Ipak je to bilo namijenjeno samo za bogatiju i probirljiviju klijentelu. A takvih je uvijek bilo i bit će, bez obzira na ekonomsko stanje u društvu. Mislim na običnog čovjeka, našeg radnika ili umirovljenika. Mali lagani lančić, ogrlica ili narukvica na poklon nekom dragom za rođendan ili neku drugu prigodu (matura, diploma, posao i sl.) gotovo je bilo pravilo. Trošak se nije ozbiljno osjetio u kućnom budžetu.

Kako je vrijeme prolazilo, a ja i dalje povremeno dolazio obići prijatelja i razmijeniti poneku misao ili se opustiti u društvu u obližnjem restoranu u Konjščinskoj ulici, primijetio sam da je zainteresiranih kupaca za nakit sve manje. Nisu više bile gužve zbog kojih moj prijatelj ne bi imao vremena sa mnom porazgovarati. Vidim da mu je i jedan pomoćnik u trgovini postao dovoljan. Očito, društvo je postajalo sve siromašnije i siromašnije, a zlato sve skuplje i skuplje. Sva manje ljudi dolazilo je kupovati nakit u svakoj prigodi. Postala je to rijetkost. Dakako, kad se netko ženi treba mu vjenčano prstenje. To se niti u najvećem siromaštvu ne može izbjeći. Ali, kupiti komad zlatnog nakita supruzi za svaki rođendan postala je rijetkost. Svelo se to na proslave nekih okruglih obljetnica ili ni tada. Postao je dovoljan mali buketić cvijeća. Čak su i žene postale svjesne novonastale situacije, u kojoj se mora birati između plaćanja računa za struju, vodu i komunalije, a da o kreditima čije su kamate narasle i ne govorimo, i kupovanja nečega što se smatra luksuzom. Ljudi su se počeli odricati svake pomisli na kupovinu nečega što nije nužno za egzistenciju.

Potpunim osiromašenjem društva došli smo u situaciju da se odričemo svega onoga u čemu smo nekada uživali. Većini ljudi preostalo je jedva za golu egzistenciju. Ali, nismo mi još posve siromašni. Imamo nakit koji smo svojevremeno kupovali. Što će nam taj nakit? Ta i onako više nikamo ne izlazimo gdje bi bilo potrebno istaknuti svoj nekadašnji društveni status srednjeg građanskog sloja, oblačeći bunde i kiteći se zlatom. Očito, nakit nam je postao nepotreban. Shvatili su neki (premda ne mogu dokučiti tko stoji iza tog biznisa) da je sada prigoda da se jeftino otkupi nakit kao lom zlato. Posvuda niču, kao gljive nakon kiše, mali prostori nad čijim ulazom stoji natpis OTKUP ZLATA I SREBRA. Ima ih više negoli ikada prije zlatarnica. Samo kod nas u Samoboru otvoreno ih je desetak u zadnjih godinu dana. Kakva briga za običnog čovjeka! Daje mu se još jedna mogućnost za kratkoročno preživljavanje. Prodajom obiteljskog nakita daje mu se mogućnost da još neko vrijeme ispunjava svoje društvene obaveze plaćanja raznih računa i kupovanje namirnica za svakodnevnu prehranu obitelji.

Na našem tržištu događa se proces zatvaranja zlatarskih radnji, a otvaranja trgovina za otkup zlata. To je najbolji indikator totalnog osiromašenja društva i posljednjeg pokušaja da se iz svakog od nas iscijedi i ono posljednje što je stekao do sada svojim radom i trudom te štedljivošću. A onih koji kupuju dijamantne komade nakita s potpisom nekog poznatog kreatora ima i dalje. To su oni koji su iskoristili pretvorbu našeg društva i uz potporu politike stekli nevjerojatno bogatstvo koje u normalnim okolnostima, bez obzira na moguću sposobnost, ne bi stekli da žive deset života. Dok god vidim da trgovine za otkup zlata postoje, svjestan sam da još postoji nada za običnog čovjeka. Kad se i te trgovine počnu naglo zatvarati, bit će to znak posvemašnog osiromašenja našeg naroda. Koliko će nam trebati da se stanje u društvu popravi do te mjere da su u trgovinama nakitom gužve u kojima i naše kumice s placa kupuju veselo nakit svojim unučicama? Nadam se da ću dočekati to vrijeme, ali samo zbog dugovječnosti koja je svojstvena članovima moje obitelji. A otkupljeno (čitaj: otuđeno) zlato završava u inozemstvu, od čega ovaj narod nema ništa, jer se na izvoz ne plaća porez.

Arhiva 2012

2024

2023

2022

2021

2020

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002