Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

Hemoragijska groznica s bubrežnim sindromom ili mišja groznica

Čuvajte se "mišjih godina"

Nakon održane Zimske kraljice na Sljemenu javnost je uznemirila pojava bolesnika sa znacima zarazne bolesti uz zatajivanje rada bubrega. Mnogi su tada po prvi puta čuli za tu bolest. Mišja groznica je narodno ime za hemoragijsku groznicu s bubrežnim sindromom. Ova bolest se ubraja među prirodnožarišne bolesti, poput već opisane lajmske bolesti. Uzročnik bolesti je virus, kojem su mišoliki glodavci osnovni rezervoar i izvor u prirodi. Zaraza ovim virusom najčešće protječe bez pojave tipičnih znakova bolesti. Bolest se javlja pojedinačno, ali su moguće i manje epidemijske pojave, posebno u vrijeme tzv. "mišje godine". Počinje povišenom tjelesnom temperaturom, odakle joj i naziv "groznica". Zbog oštećenja krvnih žila javljaju se krvarenja u koži, sluznicama i zatajivanje bubrega. Premda rjeđe, ovo može dovesti do smrti. Bolest se utvrđuje na osnovu kliničke slike, epidemioloških podataka i nalaza specifičnih protutijela u krvi bolesnika.

Iako se javljala i prije, najveću pozornost bolest je privukla u proljeće 1951. godine, kada su zaraženi pripadnici snaga UN u Koreji. Do kraja Korejskog rata ova je hemoragijska groznica registrirana kod 3 000 vojnika. Smrtnost je iznosila 8%. Bolest se i dalje javlja u Koreji među vojnicima i među stanovništvom. Proučavanje ove bolesti postalo je intenzivnije nakon 1976. godine, kada je izoliran virus, uzročnik ove teške bolesti.

Rezervoar virusa su divlji mali glodavci, a izoliran je iz preko 20 različitih vrsti ovih životinja. Oni su otporni na zarazu, a ostaju doživotni kliconoše. U našim krajevima najvažniji su voluharica, žutogrli miš, poljski i šumski miš. Virus se izlučuje iz ovih domaćina slinom, stolicom i mokraćom. Stoga se širi na nove domaćine zrakom, dodirom, hranom i vodom. Ovim putem zaražava se i čovjek.

Do zaraze dolazi jedino u prirodnom žarištu, dok prijenos od bolesnika nije moguć. Čovjek se zarazi tijekom boravka u prirodi, obavljanja poljoprivrednih radova i uzgoja stoke. Stoga se bolest javlja pretežito u ljetnim mjesecima među poljoprivrednicima, ali i onima koji povremeno zalaze u prirodu. Ovdje prije svega treba spomenuti vojnike, lovce i izletnike, koji ponekada duže vrijeme borave u prirodi. Stoga bolest ima profesionalni karakter. Opasno je spavanje na sijenu u kojem se nalaze miševi privučeni razbacanim ostacima hrane.

Nakon zaražavanja inkubacija traje 3 do 4 tjedna. Bolest počinje naglo s groznicom, povišenom temperaturom, zažarenim licem i krvnim podljevima u bjeloočnicama. Za bolest je tipično zatajivanje rada bubrega, uslijed čega može doći do uremije i smrti. Nalaz specifičnih protutijela u krvi potvrđuje dijagnozu bolesti. Ako se ovakvog bolesnika adekvatno liječi, što ponekad podrazumijeva i primjenu umjetnog bubrega, moguće je izlječenje bez ozbiljnijih posljedica.

Svake godine se kod nas registrira poneki slučaj ove bolesti, ali u vrijeme "mišjih godina" broj oboljelih može biti znatan. Tako je na Plitvičkim jezerima izbila epidemija među šumskim radnicima 1967. godine, u kojoj je oboljelo 14 osoba. Iste godine u Bosni i Hercegovini bolest je zabilježena kod 165 osoba. Godine 1989. opisana je epidemija ove bolesti među 14 vojnika koji su taborovali u prirodi u neposrednoj blizini vojnog aerodroma na Plesu. Zadnja velika epidemija s više stotina oboljelih, u većem broju naših prirodnih žarišta, dogodila se tijekom 2003. godine.

Osim na Plitvičkim jezerima, u Hrvatskoj su utvrđena prirodna žarišta u Slunju, Ogulinu, Kostajnici, Đakovu, Vinkovcima, Županji, na Psunju i Papuku, Velikoj i Maloj Kapeli, Dinari, ali i u okolici Zagreba (Pleso). Procjenjuje se da ova bolest, iako u miru ima relativno mali značaj, u ratnim uvjetima može izbiti u epidemijskom obliku među pripadnicima vojnih postrojbi, ali i među izbjeglicama.

Osnovni cilj preventivnih mjera je spriječiti dodir ljudi, hrane i vode s malim glodavcima ili njihovim izlučevinama. Stoga su osnovne mjere sanacija u naselju ili taboru, deratizacija i zdravstveno prosvjećivanje potencijalno ugroženih osoba.

Ako se radi o lovcima, vojnicima ili šumskim radnicima, koji namjeravaju osnovati privremeni boravak u prirodi, nužno je pravilno odabrati teren bez aktivnih mišjih otvora u zemlji. Stoga se uklanja raslinje i trava, provodi deratizacija, a, što je najznačajnije, sprečava nekontrolirano razbacivanje ostataka hrane. Odbačena hrana privlači glodavce takvom naselju i nepotrebno izlaže ljude mogućnosti zaraze. Stoga hrana koja se čuva, kao i uklonjeni ostaci hrane, mora biti nedostupna glodavcima. Od glodavaca se mora zaštiti i voda za piće, kao i bazeni za kupanje. U gradovima je sistematska deratizacija, uz druge sanitarno-tehničke mjere, značajna u regulaciji brojnosti glodavaca.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)