Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Mile Vranešia
ŽUMBERAEKE CRTICE

Guranje glave u pijesak pred mentalitetom hajdučije

Hrvatski nojevi

U tom divnom svijetu kojeg je po svom promislu stvorio dobri Bog (da li evolutivnim putem ili na drugi način) postoji mnoštvo raznolikih pojava iz kojih bi čovjek kao Božji miljenik imao puno toga naučiti. Za tekst i temu ove kolumne u ovom bremenitom trenutku Hrvatske poslužit ću se primjerom jedne ptice. Priča kaže da velika ptica noj u trenutku opasnosti zabije svoju glavu u pijesak, a svoje veliko tijelo ostaje na dohvat njenom neprijatelju. Dok je nojeva glava u pijesku, lav, leopard ili pustinjski šakal komada njezino tijelo. Glava je sačuvana, tijela nema, ali i glava brzo dođe na red.

Mislim da je hrvatska sadašnjost slična nojevoj logici. Glava je zabijena u pijesak i ne vidi što se oko nas događa. Krvožedne zvijeri nemilosrdno komadaju tijelo i samu srž Hrvatske i svih građana. Dok se sve jače razvlači meso države u oštrim očnjacima nemilosrdnih krvoloka svi mi zabijamo glavu sve dublje. Oni koji bi morali po službenoj dužnosti, ali još više iz domoljubnih pobuda, upozoravati na velike opasnosti koje nam prijete, glavu zabijaju sve dublje, a javnost obmanjuju raznim floskulama. U svojoj nemoći i neinventivnosti jedna od omiljenih floskula postala je da su za sve sadašnje nevolje krivi komunistički recidivi. Širitelji ovih ispraznih priča zaboravljaju da su i prije komunizma na ovim prostorima bili i drugi društveni sistemi.

Jedan od najdugovječnijih postulata života na ovim područjima bio je mentalitet hajdučije. Prema sociološkim istraživanjima mentalitet hajdučije, a to znači otimačine, pljačke, prevare, ubojstva, laži i ostalih nepodopština na ovim prostorima prisutan je milenijima. Taj mentalitet samo se mijenjao u nijansama, ali u biti ostajao je isti, tako da nikoga ne bi smjela čuditi suvremena hrvatska realnost. Da tome nije tako, mnoštvo negativnosti koje je ideološki nosio komunizam u dvadeset godina barem malo bi se ispravio, a ona socijalna dimenzija koju je u sebi imao bivši režim oplemenio bi se. Ali, umjesto toga imamo više nego zabrinjavajuću stvarnost. Dužničkom ropstvu ne vidi se kraja, demografska slika sve je poraznija i tragičnija, međunarodna reputacija sve negativnija, a besperspektivnost mladih naraštaja sve okrutnija. Gospodari javnog mnijenja stvorili su percepciju da svatko tko postavi bilo kakvo pitanje o sutrašnjici nosi klicu antihrvatskih bolesti.

Iza hrvatske Cvjetnice, nakon 21 godine, Hrvatska je pribijena na križ čavlima teške hajdučije. Imamo li mi danas nekog bogobojaznog Josipa ili Nikodema koji će iz napaćenog hrvatskog tijela izvaditi duge i bolne čavle egoizma, korupcije, besperspektivnosti i pripremiti novo uskrsnuće? Kada će konačno naš hrvatski noj izvaditi glavu iz pijeska i vidjeti svoju egzistencijalnu opasnost?

Kršćani koji se busaju u prsa svojom tradicijom morali bi prednjačiti u viđenju izlaska iz svake teškoće pa tako i iz ove, pogotovo u ovo sveto vrijeme proslave blagdana Kristova uskrsnuća. Dvotisućljetno iskustvo nam govori da je potrebno učiniti prvi korak u vlastitom obraćenju, što će reći u osobnom uskrsnuću.

Usuđujem se nadati da će mnogi koji će proslaviti ovogodišnji blagdan Kristova uskrsnuća uz tradicionalne uskrsne delicije doživjeti i osobni susret s Uskrslim.

S tim željama svima želim blagoslovljene blagdane starodrevnim kršćanskim uskrsnim pozdravom: Krist uskrsnu – i odgovorom - Doista uskrsnu!

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)