Mile Vranešia
ŽUMBERAEKE CRTICE

Autentična žumberačka kuća – na Slanom dolu?

Lokacija bez razumnog razloga

Za nama je sveto božićno vrijeme (za dobar dio naroda više poganske saturnalije negoli spomen Isusova rođenja), a naš svakodnevni život bavi se turobnijim temama materijalne oskudice, moralne i etičke dekadencije i uhićenjima nekad istaknutih osoba. Prošlo je dvadeset godina otkako se gotovo cijela populacija Hrvatske radovala novom hrvatskom Ustavu (Božićnom) koji bi konačno, nakon dugih i tjeskobnih stoljeća, svim građanima Hrvatske garantirao život u slobodi i blagostanju. U tih teških dvadeset godina svašta se događalo, više ružnog nego lijepog. Danas smo tu gdje jesmo. Potvrdilo se staro pravilo da revolucije (promjene društvenog uređenja) jedu, grublje rečeno žderu, svoju djecu. Biološki zakoni učiniše da su neki u vječnosti, neke su oni jači marginalizirali, drugi su se sami povukli kada su vidjeli kuda sve to vodi, a neki su u instituciji gdje pošten čovjek nikako ne bi želio biti. Postoji jedna kategorija ljudi koji su svrstani u kategoriju vječnih i nepopravljivih destruktivnih idealista.

Na području Žumberka i Samoborskoga gorja postoji vrlo važna institucija koju je Hrvatski sabor osnovao da bi ljepote kojima je Bog obdario ovo područje sačuvao od devastacije kao najveće bogatstvo za nadolazeće vrijeme. Svjedoci smo da je u posljednjih pola stoljeća ovo područje doživjelo demografsku, gospodarsku i infrastrukturnu devastaciju. U nekad sasvim pristojnom području za život, da li nesvjesno ili programirano, nije se slijedio tehnološki trend razvoja društva i u nepunih pedeset godina stvorena je pustoš. Urbani i proleterski rasizam ulagao je i poticao razvoj urbanih sredina s jeftinom radnom snagom koju je provodio uništavanjem ruralnih područja. Danas smo tu gdje jesmo.

Gradovi su pred kolapsom, a selo nam je osiromašeno i devastirano. Gradovi su postali prenaseljeni, a sela opustošena i prepuštena mutnim tipovima koji u bescjenje kupuju zemlju koju su prethodne generacije brižno obrađivale i čuvale. A ta zemlja, ma koliko bila zahtjevna i mukotrpna za obradu, hranila je i podizala nove naraštaje vrijednih i čestitih ljudi. Uspostavom Javne ustanove Park prirode Žumberak - Samoborsko gorje, inicijator i nositelj, a iznad svega realizator ideje, gospodin Željko Štahan želio je kroz rad i angažman djelatnika koji će biti zaposleni u toj instituciji potaknuti državne vlasti na valoriziranje kraja, a ljudima koji su ostali živjeti na tom području olakšati svakodnevni život i stvoriti nove perspektive. Zato je saborskom odlukom određeno da sjedište, uprava i stručne službe javne ustanove budu u geografskom središtu Parka prirode, u Sošicama. Da se u toj ustanove zaposle ljudi koji će razumjeti problematiku područja i ljudi, a stručnim savjetima pokrenuti jedan novi razvojni ciklus. Kako je u Lijepoj našoj sve ispolitizirano, idejni začetnik te plemenite ideje nije bio u tadašnjoj aktualnoj stranačkoj opciji pa je vladajuća garnitura imenovala na čelo ustanove svog čovjeka. Odlaskom vladajuće političke (na državnoj razini) garniture 2004. godine otišao je i taj upravitelj. Nova vlast postavila je svog čovjeka. Nakon četiri godine opet nova osoba. U godinama koje su za nama uopće nije razrađena vizija ni strategija rada i djelovanja ove ustanove za dobrobit ljudi koji su ostali živjeti ili bi se željeli vratiti. Nekolicina djelatnika koji marljivo i samozatajno rade i koji imaju viziju i želju nešto pokrenuti doživljavaju sofisticirano omalovažavanje i šikaniranje.

Razlog pisanju ove kolumne je najnovija informacija koja me kao čovjeka (koji smatra da još uvijek ima koje zrnce pameti) i Žumberčana povrijedila i ponizila. Sadašnja upravljačka garnitura Parka Prirode Žumberak - Samoborsko gorje uz sadašnje sjedište Javne ustanove u Slanom Dolu (usput budi rečeno koje uopće nije u sklopu Parka prirode i nema nikakve zakonske osnove) želi izgraditi autentičnu žumberačku kuću i u njoj urediti etno muzej. I gdje su našli lokaciju, nego na Slanom dolu! Apsolutno nikakvog razumnog razloga za to nema. Niti je u području Parka prirode, niti žumberačka kuća spada u taj ambijent, niti ima mjesta za rekreativne sadržaje. Sasvim logično i normalno bi bilo da se uvažava odluka Hrvatskog sabora za sjedištem u samom geografskom području Parka prirode u Sošicama. Nadalje, da se žumberačka kuća gradi u samom Žumberku, gdje bilo prostora za školsku nastavu djece u prirodi s mnoštvom drugih sadržaja, (arheološko-povijesnih, bioloških, vodnih, ekoloških). Ne manje važno je da stručne službe, koje bi morale olakšati život ljudima, budu što bliže domicilnom stanovništvu. Umjesto da potiču dislokaciju službi, ova uprava Parka prirode potiče daljnju centralizaciju i daljnju devastaciju prostora i zapostavljanje potreba domicilnog stanovništva. Umjesto da se nastavi poticaj obnove i pomlađivanja voćnjaka, košnje livada, lociranja izvora pitke vode (kao strateško pitanje 21. stoljeća), arheološka istraživanja, cjelogodišnja ovdašnja gastro ponuda, još brojnijeg dolaska djece na školu u prirodi i cijeli niz drugih sadržaja, ide se u još jednu nerazumnu akciju. O tome da su potrošena ne mala proračunska sredstva za plaće, materijalne i putne troškove svih uposlenika u Javnoj ustanovi Park prirode Žumberak - Samoborsko gorje neću ni govoriti, jer nije moja briga. Zato je sasvim opravdana kritika domicilnih ljudi da dosadašnji rezultati uprave ne opravdavaju uložena sredstva u itekako potrebnu Javnu ustanovu park prirode Žumberak - Samoborsko gorje.

Arhiva 2011

2024

2023

2022

2021

2020

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002