Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA
Nemojmo se čuditi kada bude objavljeno da je i kod nas od zime preminuo neki beskućnik
Naši zakoni i naši beskućnici
U Hrvatskoj je sve više sirotinje. Sindikati procjenjuju da je gotovo jedna trećina stanovništva na rubu siromaštva. Jedan od pokazatelja propadanja obitelji i sve većeg siromaštva je broj beskućnika. Ta kategorija stanovništva je u svakom pogledu najugroženija. Gotovo da nemaju nikakvih prava, a nemaju mogućnost ni na koji način zadovoljiti svoje najosnovnije potrebe. Prošle sezone u Europi je bila prava zima. Agencije su izvještavale da je hladni val zahvatio Moskvu, kakvu ovaj grad ne pamti već pola stoljeća. U Njemačkoj i Poljskoj živa se bila spustila na 45 stupnjeva C ispod ništice. U Rumunjskoj je bilo desetak stupnjeva "toplije". A bilo je hladno i u Španjolskoj, zemlji mediteranske klime. Iz svih tih zemalja izvještavalo se o velikom broju na smrt smrznutih beskućnika. Broj umrlih popeo se na više desetina u kratkom vremenskom razdoblju. To samo govori u prilog činjenici da i mnogo razvijenije zemlje, i one članice EU, imaju svoje beskućnike o kojima ne vode dovoljno brige.
Pa zašto bi onda kod nas bilo drugačije? Imamo i mi svoje beskućnike, ali se protekle zime nitko od njih nije smrznuo, premda su vjerujem posve promrzli na naših 5 – 10 stupnjeva C ispod ništice. Imaju li naši beskućnici ikakva prava? Što o njima kaže naš Zakon o socijalnoj skrbi? Nigdje ne definira pojam beskućnika. Čim niste u nekom zakonu kao da vas nema, to je barem poznato. Ako niste definirani kao skupina s potrebama ne postoji u proračunu stavka i u njoj barem nešto novca, pa makar posve skromno. Koga nema u zakonu niti ne postoji. Tako zakonodavac gura glavu u pijesak ne želeći se suočiti s još jednom skupinom potrebitih. Čini se da u tom smislu gradsko poglavarstvo Zagreba ima više senzibiliteta negoli svi drugi dobro pozicionirani moćnici. A tu je i vrlo agilna nevladina udruga Beskućnik, koja zahvaljujući aktivnosti svoga predsjednika čini čuda u ovim nemogućim uvjetima. Često se preko javnih glasila može čuti poruka da je udruga pribavila peći za siromašne ili madrace, ogrjev, a ponajčešće hranu i odjeću. Svaka sitnica dobro dođe onomu koji nema ništa. Po tu pomoć dolaze i oni koji su siromašni i korisnici socijalne pomoći, a ne samo beskućnici po kojima udruga nosi ime. I tako naši beskućnici ponešto dobiju preko udruge i Grada Zagreba. Kako je u drugim gradovima? Bojim se znatno lošije, jer su gradovi siromašniji od naše metropole. To potvrđuje nedavni događaj u Vukovaru, gradu heroju. Početkom ove godine zatvorena je pučka kuhinja u kojoj je svakodnevno dobivalo topli obrok trideset troje Vukovaraca, od kojih su mnogi nepokretni, s malim ili nikakvim primanjima. Pučku kuhinju je organizirala udruga Paloma, koja skrbi za invalidne i hendikepirane osobe. Kuhinja je prestala s radom, jer je potrošen novac koji su dobili od Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi za šestomjesečni rad, a donatori se na poziv nisu odazvali. Predsjednica udruge uputila je apel za pomoć. A tko će se odazvati vapaju za pomoć? Oni koji imaju preko svake mjere uglavnom ne mare za jad malih ljudi. A država nema dovoljno novca niti za vitalnije potrebe društva, prije svega očuvanje radnih mjesta. Hrvati su sve siromašniji. O tome dovoljno govori podatak da je na Zavodu za zapošljavanje prijavljeno oko 300.000 nezaposlenih.
Uočivši problem beskućnika, o njima je nedavno govorio pred Saborom i pučki pravobranitelj Jurica Malčić. Pučki pravobranitelj uputio je dopis u kojem podsjeća da pred nadolazeću zimu beskućnicima treba osigurati kvalitetniji smještaj i bolji pristup pravima iz socijalne skrbi. Podsjećajući da je Europski parlament 2010. proglasio godinom borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti, Malčić preporučuje da bi se u svim sredinama tijekom zime trebao osigurati prostor za cjelodnevni boravak i noćenje beskućnika.
A što ipak kaže zakon koji bi trebao štititi sve ugrožene kategorije stanovništva? Kako je utvrđeno, kategoriju beskućnika ne prepoznaje. Nadalje, u poglavlju o pomaganju u prevladavanju posebnih teškoća, a tu bi trebao spadati i svaki koji ostane na cesti bez svog doma, navodi da se ova pruža u domu korisnika usluge. Pa u kojem to domu kad ga nesretnik nema? Stoga onima koji ostanu bez doma država ne može ponuditi baš ništa. Odrasli beskućnici mogu dobiti uputnicu za prenoćište i jednokratnu novčanu pomoć, a djeca završavaju u nekoj od ustanova socijalne skrbi. Obitelj je nepovratno razbijena. Uz postojeće beskućnike, kojih srećom kod nas još nema koliko u zemljama zapadne demokracije, moramo računati s još tristotinjak čije kuće i stanovi idu na bubanj. I tako se nemojmo čuditi kada bude objavljeno da je i u Zagrebu od zime preminuo neki beskućnik. A završit će u zajedničkom grobištu onih bezimenih. Živjela demokracija, živio napredni kapitalistički poredak! Na kraju se pitam, da li su naši gradski oci i članovi brojnih humanitarnih udruga u Samoboru spremni uhvatiti se u koštac s problemom onih koji nemaju krov nad glavom, a kreću se našim ulicama, te kvalitetno pomoći u preživljavanju zime koja je s prvim snijegom nakon sv. Kate pokazala da se ne šali.
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)