Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA
Jesmo li postali "krave muzare" za naše i strane firme koje posluju kod nas i jesmo li građani drugog reda u Europi?
Europske cijene i hrvatski standard
Ulaskom u Europsku Uniju mnogo toga bi se kod nas trebalo promijeniti. Ili se mi samo tome uzaludno nadamo! Poznata nam je europska poslovičnost, usmjerenost javnih i državnih službi građanima kao njihov servis. Država i političari su u funkciji građana, a ne obratno, kako je to sada kod nas. Čovjek bi pomislio kako uz veća primanja u tim zemljama idu i više cijene. Prevario bi se. Evo samo nekih meni bliskih primjera. Gledam po izlozima europskih gradova cijene nekih namirnica. Nekada smo imali barem kruh jeftiniji. Danas više niti to. Osobito se to odnosi na cijene odjeće i obuće. Razlika u cijeni za većinu artikala nije uočljiva. Prvorazredne tvorničke marke nude na tržištu svoje artikle po prihvatljivim cijenama. A kada su ljetne ili zimske prigodne rasprodaje tada su cijene doista snižene za nevjerojatnih 30, 50 ili 70 posto. Ali, to je stvarno sniženje cijena i čovjek se može obući vrlo prikladno i vrlo jeftino. Kod nas je sniženje cijena uglavnom prijevara.
Nedavno kupujem kod nas tanjure poznate njemačke tvornice keramike. Kaže prodavačica da su na popustu, jer su to zadnje zalihe serije koja se više ne proizvodi. Cijena i nije baš mala. Srećom, imam prijatelje u Berlinu pa ih molim da mi oni kupe takve tanjure. Nema problema, a cijena je daleko niža negoli kod nas.
Kada kod nas kupite nešto što vam se ipak ne uklapa u stambeni prostor ili vas cipele žuljaju, gotovo je nemoguće dobiti natrag novac od firme u kojoj ste to kupili. Uobičajeno je da preko svoje volje u tom iznosu kupite nešto drugo. Vani možete vratiti cipele ili vestu i nakon mjesec dana i nitko ne postavlja pitanje zašto to vraćate, a povrat novca nitko i ne postavlja kao problem. To se podrazumijeva samo po sebi.
Gledam oglase o cijeni stanova u europskim metropolama. Uglavnom su niže od onih kod nas, primjerice u Zagrebu, a da Dubrovnik i ne spominjemo. A pri tome su prosječna primanja u europskim metropolama barem tri puta veća negoli kod nas. Istovremeno, banke nude povoljne kredite koji za kupnju stana ne prelaze 5%. A kod nas barem dvostruko od toga. Želi li netko kupiti automobil, tada su banke voljne ponuditi kredit uz minimalnu kamatnu stopu, koja je tri puta niža od one kod nas. A banke u EU nisu neke druge već one iste koje posluju i u Hrvatskoj.
Kupujete gorivo za automobil. Nema razlike u cijeni goriva kod nas i u najrazvijenijim zemljama Europe. A dio tih zemalja može samo sanjati o vlastitim izvorima nafte i plina, s kojima mi raspolažemo (mada nedostatno). Za njih je ista cijena goriva dva do tri puta niža negoli za nas, s obzirom na razlike u primanjima.
Imate li neki skuplji automobil, tada su i servisi skuplji. Primjerice, veliki servis na automobilu kod nas košta više od 10.000 kuna. U susjednoj Sloveniji, u ovlaštenom servisu, ta ista usluga košta oko 900 eura, a uz to na polovicu tog iznosa dobijete povrat poreza od 20%. Pa kako onda ne bismo odlazili u susjednu državu!? Računica je jednostavna, a razlika u cijeni ogromna.
Prije nekog vremena šaljem poštom neke pisane materijale u SAD. Radilo se o mom znanstvenom radu koji sam želio objaviti u tamošnjem znanstvenom medicinskom časopisu. Kako me ne bi koštalo previše, pismo šaljem običnom poštom, doduše zrakoplovom. Vagnuli su pošiljku i naplatili 120 kuna. Nakon nekog vremena uredništvo mi vraća iste materijale s mišljenjem recenzenata. Ista pošiljka, težina jednaka. Ali, ne i cijena. Zabezeknuto gledam američku cijenu iste usluge, samo u obrnutom smjeru (iz SAD u RH). Američko uredništvo je platilo svega pet dolara (oko 30 kuna). Pitam se kako je moguće da za istu uslugu daleko bogatiji Amerikanci plaćaju gotovo četiri puta nižu cijenu od nas iz Hrvatske?
A o cijenama telekomunikacijskih usluga da i ne govorimo. Nazivaju me prijatelji iz Berlina i dugo razgovaramo. Upozoravam ih na moguću visoku cijenu tog razgovora. Odgovaraju da ne brinem, da je cijena beznačajna, jer da imaju jeftinog operatera. A ja kad zovem radnim danom Bjelovar i želim čuti svog oca, koji je u 96. godini života, požurujem razgovor kako ne bi potrajao predugo. Moji razgovori s Berlinom, kada ja nazivam, nikada ne traju duže od minutu - dvije. A kad moram spojiti fiksni telefon u ordinaciji na mobitel, kako bih bio dostupan svojim pacijentima, tada mi se ovo malo kose na glavi diže od pogleda na telefonski račun.
Zašto je tome tako? Zašto smo mi "krave muzare" za naše firme, kao i one strane koje posluju kod nas? Čini se da smo mi građani drugog reda u Europi. Stoga ulaskom u EU očekujem da će se mnogo toga promijeniti, osim što će formalno nestati granice. Političari, državna i javna uprava moraju biti u funkciji građana. A cijene? Pa i one bi trebale postati europske, znači znatno niže. Stoga s veseljem očekujem naš ulazak u EU i europski način ponašanja državnih i javnih struktura, ali i europsko ponašanje na tržištu, za dobrobit građana naše države.
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)