Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Marica Jelenić oprostila se od škole u kojoj je radila 28 godina

Samo doviđenja, ili...

Ili: zbogom? Bilo kako bilo, mada je drugo izvjesnije, bilo je dirljivo, svečano i dostojanstveno. Rastanak, kojem je čak suza prikladna na objema stranama.

Nakon punih 28 godina požrtvovnog i, što je bitno, uspješnog rada, a tako je uvijek kad se poziv prihvaća savjesno i s ljubavlju, OŠ Rude napustila je, sada već bivša, ravnateljica, gospođa Marica Jelenić.

Da je tijekom svih tih godina postojala obostrano korisna, dobra, draga sveza izrečeno je u riječima zahvale i posebice sažeto u tekstu uloženom u darovani košić (rudarski: košek), gdje je napisano u ime sadašnjih i bivših naraštaja: "Da se si koši iz rudarskih hiž na kup zbereju, ne bi ih dost bilo da vu njih denemo vse (...) kaj je med nami, leta i leta, dobrega žela i pobirala na vučitelskim senokošama (...) vučitelica i ravnatelica Marica...".

Oproštaju su nazočili učenici, roditelji, kolege, predstavnici MO, članovi KUD-a Oštrc i drugi. Divan primjer kako i rastanci mogu biti velik događaj kada odlazi netko tko je zavrijedio predznak radišna, dobrohotna, ugledna, uspješna, i zato, velika osoba.

J.P.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)

U OŠ Samobor gradi se višenamjenski prostor za blagovaonicu, knjižnicu i druge sadržaje

Nikad kasno za dobro

Osnovna škola Samobor, otvorena davne 1957. kao OŠ Janka Mišića, građena je prema ondašnjim školskim standardima, prilikama i mogućnostima. Tijekom godina bivalo je sve očiglednije da mnogo toga nije predviđeno u prvotnoj zamisli za kvalitetnu provedbu sve suvremenijih školskih sadržaja. Davna su vremena kada se školom smatrala zgrada sa zbornicom i učionicama. No, upravo je tako bila osmišljena ova soc-građevina na Stražniku: osam učinica u prizemlju, osam na katu, povezanih dugim polusvijetlim, gotovo samostanskim hodnicima, plus zbornica i sportska dvorana, koja je odavno postala neprikladna za osam stotina osnovaca i ugošćenim srednjoškolcima. Ta brojka tada nije bila predvidiva.

Knjižnica, kabineti i još štošta neophodnoga tada ni u primisli. Puno godina kasnije, odvojena OŠ B. Tonija imala je više sreće. Stražnički đaci sportaši, primjerice, postizali su vrhunske uspjehe vježbajući na tvrdoj, grbavoj lešnatoj ledini, da bi tek nakon četiri desetljeća dobili vanjske sportske terene. Ovoga ljeta, pak, radi se već punom parom i u do sada neiskorištenom, mrtvom uglu, gradi se napokon višenamjenski prostor za blagovaonicu, knjižnicu i, po potrebi, mjesto za školske priredbe i svečanosti. Eto, zadnji puta, u minuloj školskoj godini, učenici su svoje užine "uživali" sjedeći na sanducima za obuću, zahvalni svima koji su ovome doprinijeli. Bolje ikad nego nikad.

No, nekad je bolje i ništa nego svašta – ovo se odnosi na uludo bačen novac za betonsku plohu za rolanje (ima to svoje englesko, nakaradno ime) gdje je mogao biti jeftiniji, a svrhovitiji pješčanik za odbojku, igru graničara, skok u vis i dalj, troskok... Netko je, u ovom slučaju - promašaju, prvo viknuo hop pa skočio. Umjesto obratno.

Joža Prudeus

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)